Zbirka tradicionalnih afrièkih umjetnina Drage Muvrina

O donatoru i donaciji, o kolekciji i afričkoj kulturi

Komunikacija s onostranim

  • Počeci

    Rođen sam 22- kolovoza 1936. u Delnicama u Gorskom kotaru . Zovem se Drago Muvrin. Na svjedodžbama je upisano drugo ime, a u krsnom su listu još dva nekorištena. Čak ni to nije pomoglo da ne postanem nepostojeći. Na buduće životne?avanture podsjeća me i prva knjiga kupljena za prvi džeparac. Doživljaji Robinson Crusoa pripremili su me na moguće brodolome.

    Do velike mature stanovali smo barem na četrnaest različitih adresa u sedam naselja od kojih su dva izumrla. Pohađao sam četiri osnovne škole, Radočaj, Delnice, Zagreb i Oroslavje, i dvije gimnazije u Zagrebu i Delnicama.

    Nakon završene arhitekture u Zagrebu radio sam kao tehnolog u Jugomontu u Zagrebu i Skopju, te u više projektnih biroa i grupa. Stjecao sam raznoliko radno iskustvo, od građenja do projektiranja i planiranja.

    Kad mi profesor na fakultetu reče sve bi bilo drugačije da nešto niste rekli, shvatio sam da nepodobne informacije o meni dopiru do svih koji bi mogli promijeniti moj životni put. U takvim nepredvidljivim okolnostima nikakva ideja o bilo kakvoj kolekciji nije se mogla ni zamisliti.

  • Susret s Afrikom

    Prvi sam put čuo za Afriku u nižem razredu osnovne škole u delničkom parku. Hodajući po duboku snijegu prijatelj me odjednom upita kada ću u Afriku, iako o Africi tada nismo mogli ništa znati. Desetak godina kasnije u istom sam se parku prisjetio tog pitanja kao da je tu negdje bilo upisano. Ako upišem arhitekturu ići ću u Afriku! Afričke države, zapravo, tada još nisu ni postojale.

    Nakon studija želja mi je bila raditi u Zagrebu. Uplatio sam za dvosobni stan, za koji mi je po povratku iz Afrike ponuđena zamjena, u istoj zgradi u kojoj i danas živim. S hrvatskim proljećem 1972. počelo je preispitivanje podobnosti. To se dotaklo i mene iako se politikom nisam bavio. Nestali su svi izgledi za dobivanje posla ili profesionalno napredovanje, ali vrata u svijet bila su širom otvorena.

    Ubrzo se pojavila nigerijska delegacija tražeći kandidate za rad u državnoj službi. Nakon intervjua u Ljubljani dobio sam dvogodišnji ugovor kao Odgovorni projektant (Principal Architect) u Federalnom ministarstvu javnih radova i stanovanja (FMWH) u Lagosu, tada glavnom gradu Nigerije. Zemlja je bila šesti izvoznik nafte u svijetu i ubrzano se gospodarski razvijala.

  • Odlazak u Afriku

    U Nigeriju sam otputovao 29. studenog 1973.

    Na aerodromu u Lagosu dočekao me službenik kadrovskog odjela Federalnog ministarstva javnih radova i stanovanja, časnik poražene Biafre. Pitao sam se kako je to moguće! To je bilo moguće i zbog toga jer su u rat ušli sa zakonom o zaštiti imovine neprijatelja. (A možda i zbog vjerovanja da vlasništvo pripada i precima koji se reinkarniraju pa ga nije poželjno oduzeti.) Nedavno završeni rat nije se više spominjao. O njemu su se pisale samo knjige. U nas se život istovremeno prilagođavao ideološkom diktumu ukidanja vlasništva i obitelji u skladu s dogmatskim shvaćanjem kolektiviteta pod vidom znanstvenih teorija razvoja društva. Bilježila su se sva zastranjivanja i kažnjavale i naivne mladenačke izjave ili provocirana nepodobna razmišljanja.

    Naredne godine promoviran sam za Glavnog arhitekta (Chief Architect) pa mi je ponuđeno da sam biram ministarstva za koja ću biti nadležan. Izabrao sam pravosuđe, društveni razvoj, transport i kulturu u kojoj je bio i Muzej nigerijskih antikviteta.

    Tako su stvoreni preduvjeti za sakupljanje afričkih umjetnina iako tada još nisam znao da ću postati kolekcionar. Moj je posao je bio vezan na ugovor od dvije godine.

  • Kako sam postao kolekcionar?

    Razglednice i fotografije bile su jedine uspomene koje sam čuvao. Dolaskom u Nigeriju poželio sam imati i nekoliko suvenira koje su trgovci takozvane aerodromske umjetnosti nudili kupcima i strancima.

    O prvom kolekcionaru pročitao sam u šezdesetim godinama prošlog stoljeća jugoslavenski ambasador u Africi, Zdravko Pečar, ne zna što uraditi sa sanducima afričke zbirke u Zagrebu. To je bilo upozorenje o uzaludnosti bilo kakvoga sakupljanja. Tada još nisam znao da će se s tom zbirkom u Beogradu otvoriti Muzej afričke umjetnosti.

    Sakupljanje ipak nisam mogao izbjeći. Valjda zbog istančana ukusa postao sam pomalo meta trgovaca antikviteta u Lagosu. Začeta ideja o zaokruženoj i smislenoj cjelini ubrzo se osamostalila kao neko samodostatno biće koje samo sebe generira. Trgovci su je održavali ponudom, a ja sklonostima. Kasnije sam pročitao da su kolekcionari osobe rođene istog dana i mjeseca kad i ja. Ali i to se ne bi ostvarilo da mi nije produžavan ugovor u Nigeriji.

  • Kako je nastala zbirka?

    Nakon višemjesečnih odmora vraćao bi se u Nigeriju. U praznoj sobi nedostajale su mi afričke umjetnine koje su me već obuzele dojmljivim izrazom i nekom skrivenom porukom. Izvorno su bile namijenjene komunikaciji s onostranim, iako tome tada nisam pridavao značaj.

    U dinamičnoj metropoli Nigerije, u kojoj je 1977. održan Drugi festival crnačke i afričke kulture i civilizacije, FESTAC, mogle su se nabaviti mnoge umjetnine, ponajviše iz Zapadne Afrike. Njih je najviše i u zbirci, uključujući Nigeriju u kojoj se govori oko 400 različitih jezika i živi oko 250 etničkih zajednica. Tu su i Yorube čija su vjerovanja presudno utjecala na kulturu Brazila i Kariba, a doprla su i do Slovenije i Zagreba. Oni su uz Hause-Fulane i Iboe jedan od tri najbrojnija naroda te najmnogoljudnije afričke države.

    Moji prijatelji, ponajviše iz Slovenije, kao protuuslugu za povremeno stanovanje u mom stanu u Lagosu i povremena druženje u vikendici na obalama Atlantika ponudili su se da sakupljene predmete ponesu sa sobom u Jugoslaviju. Kasnije sam ih obilazio i prikupljao u raznim mjestima i tek se tada prisjetio da imam sanduke čije mi krajnje odredište još nije poznato. Na što sam već i ranije bio upozoren.

  • Što donacija sadrži?

    Donacija se može podijeliti u četiri grupe: 1) afričke tradicionalne skulpture, maske i ritualni predmeti, 2) brončane figure, statusni simboli, brončani utezi za zlato pojedinačno i u paru te novac, 3) uporabni predmeti, tkanine, terakota, ukrasni predmeti i igračke, 4) muzički instrumenti. Slike i moderne skulpture u to nisu uključene.

    Maske i figure predstavljaju duhovni svijet afričkih vjerovanja. Zato ova donacija koja je dio moje zbirkea može poslužiti kao uvod u tradicionalnu afričku kulturu, pogled na drugačiji način življenja, vjerovanja i razmišljanja. Iako i u Africi, pod naletom urbanizacije i modernizacije, tradicionalna umjetnost i ruralne zajednice izumiru, njihovi se običaji i vrednote održavaju čak i u velikim gradovima i tako održavaju vitalnost afričkog društva i u urbanom okruženju.

    Afričku kulturu, u kojoj je osjećaj za prirodu i duhovnost primaran, karakterizira kontinuitet društvenih i moralnih vrednota. Primat proširene obitelji, pripadnost rodovskoj i zavičajnoj zajednici uz poštivanje starijih i predaka nastavlja se i u gradu. Istovremeno težnja kontinentalnom jedinstvu sprječava međudržavne sukobe.

  • Kakvo je afričko shvaćanje svijeta?

    Afrikanci su religiozno tolerantni. U korijenu te tolerancije je afričko shvaćanje svijeta zasnovano na štovanju prirode, lokalnog okoliša i zemlje, starijih i predaka. Zemlja je sveta kao i živi svijet. Najštovaniji je prvi par ili predak, začetnik zajednice. Zato afričke religije nisu misionarske i osvajačke. Ta je osobina i danas poželjna u svijetu sukobljavanja koji zanemaruje obitelj i lokalnu zajednicu dok živi svijet izumire, a okoliš postaje odlagalište otpada.

    Štovanje prirode u afričkih religija dalekovidno je, sofisticirano i ekološki osviješteno kao da dolazi iz nekih dubljih i viših razina. Štovanjem predaka dopire se do plemenske kolektivne svijesti, sve do kolektivne podsvijesti ljudske vrste, koja je dostupna snovima, intuicijom ili transom, vjernicima molitvom ili meditacijom. Transcendentalne je naravi i božanska za vjernike dok je znanost traži kao sjedinjujuće jedinstveno polje svih prirodnih sila i zakona.

    Vjera je bila oduvijek put do tih spoznaja i čuda koja ih prate. Mogli bismo samo poželjeti da tako možemo doprijeti i do planetarne svijesti ugrožene Zemlje da bismo shvatili posljedice svojih sebičnih postupaka.

  • Koje su osobine afričkog društva, umjetnosti i kulture?

    Afričko društvo karakterizira policentričnost. Ona naglašava pokret plesa i individualnost izraza. Svaka je etnička zajednica, kao i pojedinac, specifična i različita od druge, uz njegovani i prirođeni osjećaj solidarnosti.

    Policentričnost i individualnost Afrikanca izviru iz shvaćanja duhovnosti. Svaka lokalna zajednica ima vlastite pretke i božanstva koja se manifestiraju u njenom okolišu pa joj je zbog toga strana ideja nametanja svojih vjerovanja drugima. Iz toga proizlazi i raznolikost likovne forme. Kroz afričke umjetnine progovara jedna druga Afrika od one koju vidimo na TV ekranima ili o kojoj čitamo samo kad nastanu sukobi, poticani stranim interesom.

    Primarni izraz u likovnosti, u muzici ili plesu, trajne je vrijednosti kao i temeljne, vječne ili primarne moralne poruke svih religija za pojedinca i društvo današnjice. Ekološka komponenta afričkih vjerovanja povezana je s respektom obiteljskog doma, eko-oikosa, u kome pokapa svoje umrle, kao i štovanjem prirode i okoliša, živih bića i njihovog staništa, eko-oikosa.

  • Kakav bi smisao dali zbirci?

    Poželio bih da afrička zbirka posluži drugačijem razumijevanju Afrike i pobudi slične asocijacije i osjećaje budućim posjetiteljima kao što je pobudila i u meni. Možda i tražeći odgovor na pitanje kad ćete u Afriku, koje mi je pomoglo da bolje shvatim sebe i vlastitu sredinu. Da pokaže da primarne, temeljne i trajne vrijednosti ljudske vrste, koje Afrikanac još živi u ponašanju i vjerovanju, mogu preskočiti ponor potrošačkog društva, koje ne poštuje prirodu, zanemaruje obitelj i lokalnu zajednicu i zaboravlja moralna načela i vlastite religije.

    Tradicionalna vjerovanja i kroz likovnu formu prenose poruke i poduke kolektivne svijesti ili paralelnog duhovnog svijeta, u ritualu, transu ili molitvi ili multimedijalnoj predstavi. Afrička tradicionalna umjetnost je posrednik s duhovnim svijetom i na to ukazuje čak i na policama muzeja i kolekcionara.

    Antropocentrički usmjerena, ohola i indoktrinirana tehnokratska civilizacija svaku duhovnost smatra preživjelom i primitivnom zabludom, a materijalnu dobrobit glavnim dostignućem, srljajući u samouništenje.

  • Drugačiji svijet?

    Afrikanci u crkvama plešu i pjevaju kao što su to radili u ritualima posvećenim duhovima prirode, predaka ili mrtvih. Time mogu nadahnuti i oživjeti posustalu duhovnost zapada, kao što se to već dogodilo u slikarstvu i popularnoj kulturi. Umjesto preferirane borbe i nasilja zapadnjaka Afrikanci svoje su oslobođenje iz ropstva i aparthejda izborili pjesmom i plesom čime i siromaštvo čine podnošljivim. Nije li već i to put u drugačiji svijet.

    Afričke umjetnine mogu poslužiti kao poticaj da afričku kulturu i shvaćanje duhovnosti prirode istražujemo bez predrasuda. Suživot s prirodom u sebi sadrži i modernu ekološku poruku održivosti, koja se temelji na zdravlju, vitalnosti i opstojnosti gradbenih stanica svakog društva počevši od obitelji i od nje odgojenog karakternog pojedinca. Kad stanice obole i zajednica počinje izumirati, pojedinac ostaje izgubljen, otuđen i bez uporišta.

    Kad sam nedavno dobio poziv na Nigerijski tjedan u Zagrebu pisalo je znate li da su Nigerijci najsretniji narod na svijetu. Na ranijem seminaru predavač, koji je znao da sam živio u Lagosu upitao me jeste li čuli za samoubojstvo u Lagosu. U sedamnaest milijunskoj metropoli. Nikad! Ponosio se time.

  • Kako je Afrika utjecala na mene?

    U Africi sam shvatio da je drugačiji, prirodniji i moralniji, sretniji i održiviji svijet moguć unatoč siromaštvu. S takvim sam osjećajem, kao arhitekt i planer, s iskustvom Afrike, pokušao pronaći prostorno rješenje održiva razvoja zapuštene lokalne zajednice kako bi se naraštajima razvijala u svojem okolišu. To je moguće ako to zaželimo i ako promijenimo naslijeđene obrasce ponašanja. Svojevrsni povratak u budućnost moguć je održivim razvojem u koji je ugrađen respekt prema prirodi i prihvaćanjem onih društvenih, moralnih i duhovnih vrijednosti koje Afrikanci još nisu zaboravili pa s takvim naslijeđem mogu obogatiti i inspirirati i globaliziranu civilizaciju.

    Nakon povratka iz Afrike počela su u nas previranja uoči domovinskog rata. Nakon duže bolesti izgubio sam interes za odlazak u inozemstvo. Želio sam bolje upoznati vlastitu sredinu ali iz druge vizure. Spiskovi podobnosti još uvijek su bili na snazi . Tako sam se mogao posvetiti promišljanju održiva razvoja na resursima životnog prostora. Iz prve ideje predstavljene na 12. međunarodnom kongresu antropoloških znanosti 1988. začeo se program ekološkog naselja, predložen za ekološki čiste zone otoka Hvara 1990., a za Gorski kotar 1992. Naselje u eko parku predviđa lokacije od jednog hektara na kojima se razvija i obitava ista obitelj tijekom mnogih naraštaja, kao srodnička ili neka druga životna zajednica. Promocija održiva naseljavanja nastavljena je na savjetovanjima i istoimenom publikacijom EUR, eko usmjereni razvoj. Nakon sudjelovanja 2002. na tribini Drugačiji svijet je moguć netko je prijedlog naseljavanja ekološkim poduzetništvom stavio na web kao program za drugačiji svijet. Time se još uvijek bavim.

  • Jesam li prije razmišljao o donaciji?

    O donaciji nisam razmišljao. U Zagrebu je Međunarodni klub studenata, koji je ukinut, organizirao godišnji tjedan Afrike. Otkrili su da se zbirka afričkih umjetnina uklapa u njihov program pa su organizirali izložbe u Etnografskom muzeju. Za njih sam pripremao kataloge i postavu.

    Pred desetak godina nazvao me Lawrence Kiiru, Kenijac i režiser na Hrvatskoj televiziji, da posjetimo gradski ured za kulturu, ali mi nije ništa rekao o namjeri. Evo vam donatora reče pročelniku Mladenu Čuturi. Pokazao sam albume predmeta i kataloga. Rekoše mi da potražim prostor za zbirku. Potrajalo je nekoliko godina prije negoli se grad odlučio da prihvati donaciju. Donacija je prilagođena Etnografskom muzeju kao odredištu.

    Zahvaljujući inicijativi Muzejskog dokumentacijskog centra nastavilo se osmišljavanje i predstavljanje donacije. Nadajmo se da će neke buduće virtualne izložbe afričke umjetnosti predstaviti i predmete drugih kolekcionara prije negoli nestanu. To je i prigoda da se razmisli o zakladi za proučavanje afričkih i orijentalnih kultura i civilizacija pa i održiva razvoja koji ih karakterizira. Tim više što u nas više nema nijedne institucije koja se njima bavi. Iz naših je prostora bilo ponajviše pojedinaca u tim područjima, ali i ponajmanje javnog i političkog interesa. Slovenija ima nekoliko zbirki i brojne kustose za te kulture. Čak je i Crna Gora imala galeriju umjetnosti nesvrstanih zemalja.

  • Što me je ponukalo da doniram svoju zbirku?

    Čini se da su drugi prije mene znali što uraditi sa zbirkom dok sam ja bio samo njen sakupljač i tumač. Nije slučajno da me je Afrikanac potaknuo na donaciju. Možda to ovaj puta zna i čini Muzejski dokumentacijski centar.

    Neke ranije situacije upućivale su na povezanost s donacijom: prvi razred gimnazije pohađao sam u današnjoj zgradi muzeja Mimara, a u isto sam vrijeme stanovao u đačkom domu do Etnografskog muzeja . Ravnatelj muzeja Mimara Ante Sorić organizirao je 1985. u Klovićevim dvorima izložbu 2000 nigerijske umjetnosti u čijoj sam organizaciji sudjelovao, iako moje ime nije spomenuto. Predložio je i izložbu iz moje zbirke, koju je priredio novinar Mario Bošnjak s kojim sam se upoznao u Nigeriji . U to sam vrijeme konzultant Unescoa na projektu reforme obrazovanja pa ću u Nigeriju odlaziti u dva navrata.

    Nekoliko godina kasnije Zdravko Pečar sa suprugom Vedom Zagorac, donatori i osnivači Muzeja afričke umetnosti u Beogradu pozvali su me da održim izložbu u povodu posljednje konferencije nesvrstanih 1990. u bivšoj državi. Tema je bila Oshogbo, škola slikarska, moderni izraz identiteta tradicionalne afričke zajednice. Afrička svetišta tog grada danas su upisana na Unesco listu svjetske baštine. Tu je sveta šuma u kojoj se održava godišnji festival posvećen svetoj rijeci i božici ljubavi Oshun.

  • Pitate me jesam li sretan?

    Sreća se doživljava na razne načine . Neizvjesnosti djetinjstva pripremile su me na promjene iako sam ga doživio bezbrižno. Sve prepreke izgledaju mi danas kao da su bile usklađene s pitanjem u djetinjstvu o odlasku u Afriku. Koristile su mi kao izazov za novi početak.

    Svjedok sam vremena u kome pojedinac nije baš imao izbora. Ubrzo sam shvatio da živim u državi i sustavu bez budućnosti kojemu je kraj neizbježan. U polusnu su se redala pitanja i odgovori mogućeg kraja, 1971? - ne, 1981? - ne, 1991? - da! Za mene je to bila 1971. S olakšanjem sam otišao u Afriku. Kad sam odlazio na godišnji odmor savjetovali su me da uzmem povratnu kartu za Lagos, kao da su znali što me čeka. Boravak u Nigeriji nastavio sam kao Unescov konzultant na reformi obrazovanja.

    Više puta mi se posrećilo da izbjegnem najgore. Kao na primjer kad je pala dalekovodna žica koja je dotakla i razbila samo naočale. Žica je ispuštena dok sam, kao vodnik na odsluženju vojnog roka u Obrenovcu, promatrao vježbu polaganja mina. Vojnici su na povratku pjevali od sreće kao da su izbjegli vlastitu nesreću. Od tada sam bio pod dodatnom paskom. Slični su se događaji ponavljali od najranije mladosti. Neke sam i sam izazvao.

    Shvatio sam da je život mnogo tajanstveniji i zanimljiviji od trenutačne sreće i razočaranja s kojim se izmjenjuje. Čuđenjima nikad kraja u traženju odgovora na pitanje i na sve neobične doživljaje. Sjećam se izjave Nigerijca nama je toliko teško da nam ne preostaje ništa drugo negoli da se smijemo. Da pjevaju i plešu. I dodao bih da budu sretni.

  • Anegdota ili kako sam nabavljao afričke figure

    Uređujući hodnik početkom ljeta za izložbu nešto me potaklo da priredim mjesto za visoku figuru za koju nije bilo izgleda da je nabavim. Ali se pojavila.

    Autor ove web stranice zatražio je da odgovorim na pitanje kako sam nabavljao afričke predmete i da mu posudim jedan za fotografiranje. Nasumce sam izabrao figuricu ženskog blizanca Senufo naroda koji živi na području uz granice Obale Bjelokosti, Burkine Faso i Malija. Mogao bi je čak i pokloniti jer je izostala iz donacije. Blizance u Africi smatraju božjim parom.Tom narodu pripadala je i prva maska koju sam kupio iako to tada nisam znao.

    Prve subote u rujnu moram proći Britanskim trgom jer odatle autobusima idemo na proslavu društava prijateljstva sa stranim zemljama. Na povratku zamolim prijatelja da se zaustavi na Britancu. Subotnje poslijepodne na trgu manje-više ne bi trebalo biti nikoga; sajam antikviteta održava se u nedjelju i nijednom tamo nisam vidio afričke figure. Ipak, do autobusne stanice na dva su štanda izloženi razni predmeti. Visoka figura za kakvu sam već napravio mjesto stajala je pored. Kupit ću je ako imam raspoloživih novaca. Neočekivana svota uplaćena je na moj račun pa se odlučujem na kupnju. Znao sam da figura pripada Senufo narodu, a ne Masajima iz Kenije kao što je mislio prodavač. Reče da je ukrašavala zid stana u Njemačkoj. A tamo ju je mogao skuplje prodati!

    Kupljena ženska figura velika je varijanta male ženske figurice koju sam posudio. Moglo bi se reći da je to majka koja je došla utješiti osamljenog blizanca znajući da je za nju već pripremljeno i mjesto. Slična je figuri čišćenja zemlje kakvu sam mogao vidjeti u literaturi i samo poželjeti. Ta je figura ujedno i traženi odgovor na pitanje kako sam nabavljao afričke figure.

    Ali figura ima i drugu poruku. Afrikanci zemlju smatraju svetom. Senufo narod zemlju štuje i ritualno čisti nakon prolijevanja krvi. Zato koriste veće figure, udarače ritma, slične kupljenoj.

    Posljednjih godina zanimao sam se za programe čišćenja i liječenja zemlje - liječenja sebe, poznate kao geomantija koja se danas obnavlja u krajobraznom dizajnu koji zemlju smatra živim organizmom. To je metoda pronalaženja energetskih i nevidljivih tokova, izvorišta životnih polja u krajobrazu, od davnine znanog, iz rimskih vremena, kao genius loci, duh prostora. Tim se energijama bavi kineski Feng Shui koji ih zove qi. U indijskoj Stapatya Vedi to je vastu, duh prostora, a za Afrikance duhovi zemlje.

    Sve te metode, univerzalne i vječne, služe planiranju ispravne lokacije naselja, građevina, svetišta ili crkava ili zaštiti od negativnih utjecaja, energija ili zračenja. Ženska Senufo figura služila bi čišćenju zemlje pa se pitam da li se pojavila i za tu svrhu.